To je cena, rekoh. I nije reč o minutaži nego o ideji i sprovođenju ideje... Zaustih da dodam još ponešto što se taložilo u meni, ali odustadoh, da ne bih držala predavanje i da se ne bih pravdala niti izvinjavala. Rekoše mi da moraju popričati sa svojim nadređenim, i da će mi se koliko sutra javiti sa odgovorom. I rastasmo se.

Došla sam kući i osetila neko olakšanje, tačnije rasterećenje. Bila sam odlučna, nisam uzmakla. Međutim...

kako to inače u našoj zemlji biva, danas me je dočekao propušten poziv nakon probe. Pozvala sam ih. Javila mi se devojka s kojom sam ovih dana pregovarala, ona iz kafića. Krenula je žalopojka. Čudna li čuda šefica je baš rekla ono što se dalo i očekivati, ali i više od toga. Sve je počelo s krizom, teškim danima za našu zemlju i naše društvo, pokušajima da se i u ovim teškim vremenima deci ipak pruži neko dešavanje. Ćutala sam na sve ovo, ne zato što nisam imala šta da kažem, već iz prostog razloga što sam te iste reči u proteklih par godina čula toliko puta da ih već znam napamet i da se već ozbiljno bavim mišlju da napišem neki priručnik tipa "Šta sve treba da izbacite iz vokabulara kada ste u procesu angažovanja glumca ili bilo kog drugog umetnika za neki projekat." 

Ono što me zadivilo, mada ni to nije neuobičajeno, ali se meni prvi put dogodilo, je to da mi srceparajuće nude manju cenu uz sledeću "olakšicu": Nije problem ako program bude trajao manje od četrdeset minuta. Može i manje od trideset. Ne moraš da obuhvatiš sve teme. Ne moraš da se pripremaš. Kako bude, nije važno, samo da se to održi. Evo možeš bez interakcije, igrica... 

Dakle mogu bez svega. Samo izađem i glumim??!!!???

Jednom sam igrala predstavu za decu koja je prilično tankog sižea, ipak zanimljivih songova ima, lutke u predstavi su likovno jako primamljive... sve u svemu, deca mogu kako tako da se zabave u tih tridesetak minuta. Tada sam bila student glume, honorarno angažovan u lokalnom pozorištu. Moje kolege glumci imali su tada već blizu trideset godina radnog staža. U predstavu je nakon nekog vremena uskočio drugi glumac da zameni svog kolegu (obojica su na plati u pozorištu). Nije želeo probu pred izvođenje, ali je zato na jednom minijaturnom komadu papira ispisao tekst (ili to nešto čudno zbrkano što on tekstom zove), i izašao na scenu, pred dve stotine dece. On je trebao biti motor predstave. Predstava je toga dana trajala dvadeset minuta, a deca su platila kartu. Stidela sam se tada, kao student glume - stidim se toga događaja i danas, kao glumica.

U našem poslu, pa i u bilo kom drugom (da je sreće), nema napola. Ili jesi ili nisi. Ako ne izgaraš za ideju, ako ne uložiš svoj maksimum (bila to glavna uloga na večernjoj sceni, neka sporedna samo naizgled gotovo neuočljiva, ili priredba) - bolje da nisi ni prvoga dana prihvatio da ti tu dužnost povere. Ne mogu ja izdati decu samo zato što nisam zadovoljna. Ne ide to tako.

Poželeh da pitam devojku s duge strane žice, da li su u procesu pripremanja udžbenika mogli odustati od par stranica birajući ih nasumično, zato što nemaju dovoljno u budžetu? Poželeh da je pitam i zašto su odlučili da rade ovaj projekat ako nemaju dovoljno para za njegovu realizaciju?  Odgovor na drugo pitanje, bio bi suvišan, a i bilo bi teško slušati je kako se zapetljava u novim opravdanjima. Znam ja taj odgovor. On leži u onom prvom sastanku, zapravo u njegovom početku, koji vam ranije nisam ispričala. Naše upoznavanje teklo je kroz niz bog zna kakvih pohvala na moj račun, kao glumice, kao pedagoga. Odgovor je dakle jasan, koliko god on bio naizgled prikriven. Da, ja sam taj svetski glupan koji uvek pristaje na trampe ovog tipa, na srceparajuće priče, na tešku situaciju. Da, ta sam. Ali, kada svi ti ljudi, uvereni da sam opet pala na foru, odu kući najčešće sa otežalim novčanicima za onoliko koliko su mene zakinuli, ja znam da nisam ja prevarena. Ne, ja sam, svesna svega što se iza tih reči krije, pristala da budem prevarena. Zarad nekih viših ciljeva. Zarad glume, zarad moje umetnosti, zarad mog zanata. Da bih bila u treningu, na kraju krajeva.

Daleko od toga da u svemu i kroz sve vidim novac. Nemam ja ništa protiv humanitarnog rada, ali mi treba iskrenost. Da mi je devojka na početku razgovora, onog od pre par dana, prvog, rekla da nemaju novca ali da im je stalo do ideje i da bi voleli da im ja u tome pomognem, bilo bi lakše i meni i njoj da ovih večeri unazad spavamo mirno. Ali njima je bilo stalo da u CV-ju narežu još jednu stavku, a deci kako bude. Ja ne umem da otaljavam! Jednostavno ne umem tako da radim, niti smatram da ću ikada moći.

Pitanje na koje svi već verovatno čekate odgovor je da li sam ili ne pristala da radim uprkos svemu što se dogodilo?

DA. Ali, BEZ HONORARA.

Još mnogo vode će proteći da bismo se ovakvim stvarima smejali, i da bi one bile samo slatko gorke muke iz jedne daleke prošlosti. Nadam se da ću dočekati da ovakvu priču ispričam jednoga dana svojim unucima kao anegdotu. Ne krivim ja sve one koji glumce ne razumeju. Ceo ovaj suludi svet odavno je navikao da pazi samo svoju udobnu stolicu, i da funkcioniše po principu da komšiji umre krava. Nisu oni krivi što ne razumeju. Valjda će jednoga dana makar jedan od njih koji su napravili ovakav potez, sesti i zapitati se: Glumcu kako li je??? A možda će se neki drugi zapitati isto i to pre nego što tako nešto učine.

Glumce treba paziti i voleti. Oni su naše ogledalo - rekao bi Šekspir.

Sve se izvrnu naglavačke, pa naopačke, pa još jednom tako... A glumac?...

Glumcu kako li je?!

Ljubim vas!!