Hoće me ovo pisanje postova u kasnu noć. Stigoh sad sa poslednje generalne probe. Sutra predspremijera. Prva publika kao lakmus papir pred premijeru. Spuštam svoje izmoždeno telo u fotelju i kuckam ovaj post. Tek večeras shvatih dimenziju uloge, njeno višeznačje, snagu, slojevitost... Mnogo volim ovaj posao. Crpi iz mene ono moje svašta, onu riznicu neslućenih prostora. No to nije razlog za ovo noćno piskaranje.

Danas me zamalo hrpa papira nije tresnula u glavu. Da je proletela koji santimetar levo ja sad ne bih pisala ovaj post. Neverovatno. Do tančina organizujete radnje, od najprostijih fizičkih do govornih, izrezbarite predstavu, namontirate atrakcije, i onda neko ko nije na sceni a treba samo sa svoda u određenom trenutku da baci hrpu papira da se razlete ne ume to da uradi kako valja. Što je najgore, počinjem da sumnjam da nije reč o izostanku umeća nego o inaćenju. Pita li mene bilo ko kako mi je, misli li bilo ko na činjenicu da ne spavam noćima unazad više od četiri do pet sati, da ne stižem da jedem, da mi je noga povređena, da ... Ne, ne misli, niti treba, niti ja o tome pričam kada dođem na probu. To je na kraju profesionalizam. A tebi je teže što dolaziš na probu da bi namestio scenografiju, dodao šerpu ili bacio papire, i još me gledaš kao da te bog zna kako maltretiram unazad deset dana. Pita li mene iko što sam nezaposlena, misli li iko o besperspektivnosti u kojoj se trenutno nalazim dok ti primaš platu i džangrizaš po pozorišnim ćoškovima što, zaboga, moraš da dolaziš na posao deset dana zaredom i sad te još neko upošljava da baciš tričave papire. I taman kad prozreh tvoju naivno lukavu nameru da se pretvaraš da nisi u stanju to da uradiš, odlučih, po cenu povređene glave da neću odustati od scenske atrakcije prikladne priči da bih tebe lišila radnog zadatka. Gledaj me popreko, mogu ja to da izdržim. Gledaj me kao da te maltretiram, ali ćeš bacati papire pa makar nikad ne "savladao" tehniku bacanja. Što bi Bećković rekao, ćeraćemo se još, pa ćemo videti ko će da istraje. Imam ja živce ko konopce, kad hoću da tako bude, a sad mi se to baš eto prohtelo. 

Ali ta slatka nadmetanja počinju sutra, sada valja skinuti rane od boje s tela i uroniti u preko potreban san. Sutra je novi dan, a što bi u Bosni rekli, novi dan, nova nafaka.