Dva ujutru je. Ušla sam u stan. Dolazim iz pozorišta. Pre nepunih sat vremena završen je treći progon. Ne mogu da spavam, a opet ne mogu reći da nisam premorena. Taloži se u meni sve i svašta ovih par dana unazad... tehničkih, glumačkih, organizacionih, privatnih sitnica.

Prekjuče sam na probi natukla prste na levoj nozi. Stopalo mi je kao krofna. A modro. Prsti plavi. Ulazim u stan, palim kompjuter i otvaram još jedan projekat za večeras. Kako je divno biti glumac! Ponekad bolno divno, no kad se svetla pozornice upale, zaboravim sve vanjske plitke brige, prelivam ih u scenske radnje i oslobađam ih se. Pre nepunih sat vremena bila sam majka, i dete i glumica, i baka, penzionerka, tupava domaćica, poetesa. Sada otvaram projekat sazuvanja cipela. Pre dvadesetak minuta zatvorila sam projekat nazuvanja cipela. Mojih, privatnih cipela. Leva mi je uska. Odvezala sam pertle ali ni to nije bilo od bog zna kakve pomoći. Vozila sam kola kvačilo pritiskajući petom. Ušla sam u stan i sada oklevam... izuti cipele ili ne. Izuću ih, pa šta bude da bude. I krenem, ... izuvam... suze liju... bol... skoro pa neizdrživ. Noge su mi crne od scenske gareži, lice mi je belo od scenske smrti, Na čelu crveni trag... scenska rupa od čaure pištolja... na vratu ostaci crvene linije od scenskog davljenja. Pre samo sat vremena bolele su me scenske muke, moje uloge i njihove sudbine, sukobi, razočarenja, neverice, gubitci... Noga me nije bolela iako je oticala u visokim potpeticama, iako se podliv širio u papučama i radničkim cipelama. Sada, nakon svega sat vremena, plačem zbog svoje male velike bolne rane u mojoj privatnoj cipeli. Čovek- to su njegove rane. Čovek je zbir svojih rana, kako jedan lik iz Čuda u Šarganu kaže. Večeras sam pričala priču na sceni o ljudskim ranama. Sada u svoja dva kvadrata u dva ujutru bolujem svoje rane. Male, možda, no meni se sada velikim čine. Moram se istuširati. U slivnik će otići boje pozornice. Otok će ostati, jer on je moj privatni. Smejem se zbog produktivne probe, i plačem zbog bola u tesnim cipelama. Nakon obilja buke, muzike, reči, smeha, suza, ironije, ... konačno... prija mi ova obična a blažena tišina.

Na kraju, vas možda baš briga za moje bolove. Onaj u publici na kraju krajeva i ne treba da brine tu moju sitnu brigu. No ja sam glumica, a opet obični devojčurak, ja sam čovek kao i svi drugi, i imam svoje rane. Ali šta se to vas tiče? Pitate se? Ne znam. Ne znam ni zašto ovo kucam večeras. Kapisla za ovaj post bio je jedan obično-neobičan događaj koji sam doživela večeras. Kostimografkinja je došla na progon, kako bismo kasnije isprobali iskrojene kostime i korigovali ih. Nakon progona, iscrpljena od igre, vukla sam povređenu nogu. Pitala me šta mi je, misleći da sam celu predstavu povremeno šepala zbog odluke da moji karakteri iz nekog razloga moraju da šepaju. :) Kada je shvatila da sam povredila nogu, njeno lice se iz zadovoljstva preokrenulo u brigu, empatiju, strah i, konačno kada sam sazula čarapu, zaprepaštenje. One kobajagi šepavice od pre par minuta, moj su lični bol, i moja privatna rana. I eto, pod utiskom ovog događaja, odlučih da u tišini noći, pred san, otkucam ovaj post. On možda nema ni kraja ni početka, ali ni ja, uostalom često ne znam ni gde mi je kraj ni gde mi je početak. Igram se na sceni, pa se i ovde poigrah s rečima, praveći neke crtice, zapise jednog ili više dana. Valjaće. Odoh sad da spiram scenske rane i zalečim privatne. A onda još malo blažene tišine, i san za novi dan koji je već otpočeo.  Sutra me čekaju nove uloge, i neke stare... kao, uostalom i tebe koji ovo čitaš. Važno je samo svemu se u životu prilagoditi. I zabaviti se. I smejati. I plakati, naravno, ako treba. Pa se opet smejati. Osluškivati, hvatati trenutak, sitnicu, zvuk, .. sve što nam život donese.

Nesređeno, zbrkano, u svaštari misli i doživljaja, emocija raznih... pozdravljam vas!