Već par dana ne pišem jer ne stižem - snimanje filma, probe za predstavu, predavanja na fakultetu, a i život me doveo do vriska. Egzistencija, odnosi, svakodnevne radnje ispražnjene od osjeta. Pomislih jutros da ću eksplodirati, ali onda izvadih osmeh iz džepa, razvukoh ga na licu i u telu i krenuh u teatar. Predstava nikad bolja. Na izlazu iz teatra sačekao me moj životni prtljag i ukrao mi osmeh. Krenuh na polusatnu pauzu pred probu. Pomislih, eksplodiraću. Jedem ja piletinu u restoranu, jede ona mene - neka mi knedla u grlu- podgušile me suze od kojih danima bežim. Počinju suze da izviru- ispod kaputa, iz stomaka- što se više trudim da ih sakrijem od svojih prijatelja- to me više odaju. Ostavljam piletinu i pravac toalet. Baka pere ruke, wc zaključan-u njemu je neko. Čekam. Neizdrživo mi. Ako ova dama ne izađe uskoro moraću pustiti suzu ovde i sada- pred bakom- a žao mi- i neprijatno. Dok razmišljam o alternativi baka čisti ruke ubrusom i popravlja frizuru. Kucam na vrata wc-a. Niko ne odgovara. Dođe mi da vrisnem: I meni je nužda! Raspašću se u hiljadu komadića satkanih od suza i krika! Izlazi više napolje! Ali se ne usuđujem. Pristojnost. Vaspitanje. Svest da je to ipak javno mesto, i da svi imaju pravo da se u toaletu zadrže koliko im je potrebno, iako ja čak ni to ne činim. Čak i u ovakvim trenutcima razmišljam o onom nekom koji ispred čeka. Suze počinju da liju. Brišem ih rukama, i mislim se- ok, sad kad je tako pretvaraću se da je sve ok- suze mi oči, pa šta. Bako, frizura ti je super, izlazi napolje- deka koji te čeka voli te i neočešljanu sigurno. Cure suze, ali nije mi ništa lakše od toga. Treba mi sada moj park i odlazak na ivicu parka koja gleda na šumu, i onaj oslobađajući vrisak koji sebi poklanjam jednom u par meseci, kada ne mogu da izdržim više, ovako kao sada. Suze cure, telo se grči od nemog krika. Umivam se. Kontam proći će- smiriću se. Ali ne ide. Sve je gore. Baka izlazi. Pomišljam, sada, sada je pravo vreme, oslobodi knedlu, udahni vazduh, isplači se. U to izlazi devojka iz wc-a. Ulećem unutra i zaključavam se. Čujem vodu na slavini. Kontam, izdržaću još malo, ona će sada izaći a ja ću moći da vrisnem i oslobodim ovu lavinu nesređenih osećanja jer ne znam ni zašto plačem- zbog svega valjda. Sad će ona izaći, a ja ću moći da ... sad će izaći... a ja ću pustiti vodu i vrisnuti. Ali ne bi vrisak. Odnela ga voda, odnelo ga odlaganje. Još jedno umivanje i povratak za sto. Suze počinju da liju. Jedem ih zajedno s piletinom- gutam ih, vraćam ih natrag u telo. Osećam poglede, ali niko me za mojim stolom ne pita šta mi je. Skontali su. Gledaju me i šale se. Gledaju me i kao da govore: Suze su ok. Smejem se na šalu. Nije mi mnogo lakše, ali smejem se. Plaćamo račun i odlazimo na probu. A onda igra, beskrajna, zanimljiva, magična, ona koja zapleni mi telo. I tako satima, uz puno smeha i dobrog raspoloženja. S probe na drugu probu. One suze kao da su nestale, kao da ih danas nije ni bilo. Gluma je često moj partner u trenutcima kao što je ovaj - moja radost kada mi je najteže, moja terapija, moja uzvišenost, moj mir, moja sigurna luka. Dok sam na sceni sve nestaje, a onaj topli umor nakon dobre probe, unosi neki čudno lep mir u moje telo. Tako relaksirana, odlazim na probu za film. Tamo tenzija raste jer snimanje počinje sutra. Lepe se tapete, kreativni nered svuda na setu, ljudi u panici završavaju poslednje pripreme, a ja, kao leptirić sejem osmehe i unosim mir. Onaj početak dana kao da nije ni postojao. Njeno veličanstvo Gluma, moj spasioc, preveo me i danas preko reke i izdigao iznad ljudske plitke brige. Ipak, suze u meni neke ćute, do novog trena. Ubuduće, više slobode sebi ću dati, jer, suze su zbilja ok. Bez njih ne bismo znali šta je pravi osmeh. Ne onaj iz džepa no onaj iz duše- onaj što mi sada sija na licu. Onaj koji i vama želim, a i svoj evo sada, s vama delim.

Pozdrav!