Već danima mi visi nad glavom obaveza da napišem jednu rečenicu. U njoj bi trebalo sabrati sve utiske, osećanja, motive, namere u odnosu na projekat kojim se bavim već par meseci. Ne znam zbog čega mi je teško da slijem sve u jednu rečenicu. Valjda zato što je najteže doći do jednostavnosti. Treba mi ta jedna rečenica. Ona već prestaje biti obaveza za neku afišu i postaje potreba, ne napušta me niti u jednom trenutku dana. Valjda ću do nje doći onoga trenutka kada ona prestane da me progoni. Može to biti i jedna reč, par slova tek... Svađati se s rečima, miriti se, prilagoditi se, ukrotiti ih. Treba mi ona jedna iz želudca, ona jedna iz srca. Treba mi jedna reč iz koje će isklijati i raspuknuti se misao. Toliko reči prosuh u ovom svom malenom životu, a do ove jedne nikako da stignem. Krije se od mene, hoće da se igramo žmurke. Reč mi postavlja uslove. Pokušaću da pred njom budem bezglasna, nenametljiva. Možda se pojavi. Možda odustane od nadmetanja. Ona je moj izazov! A ja sam od onih koji ne odustaju, čak i kada se čini da izbora više nema. Nadvladaću je ja. Šta je za mene jedna reč! Trenutno mnogo... vreme ističe... a meni treba makar jedna reč- i to ne bilo kakva- baš određena reč! Baš ta! Ali koja?!